Imam tu neku svoju stranu koju ni sama ne razumijem pa rijetko kome pričam o tome. Neki ljudi jednostavno ne shvaćaju pa bi me odmah proglasili uneravnoteženom ili iracionalnom. Imam te neke svoje rituale u kasne noćne sate. Nakon preživljenog dana, odrađenih obaveza i svih onih smješkanja i usiljenih pristojnosti prema ljudima koji često to ne zaslužuju, napokon ostanem sama, sa svojim mislima. Volim sjesti na balkon, pa uz društvo mačke i neke meni drage pjesme otpuhujem dimove cigarete i promatram kako se ta gusta smjesa plina razlijeva zrakom dok naposlijetku ne isčezne. Pa razmišljam o ljudima, takvi smo i mi, u jednom trenu tako stvarni, opipljivi, dok naposlijetku naš život ne dogori, a uspomena o nama se raspline. Misli lete nekontrolirano, vrzmaju se, kovitlaju dok u pozadini čujem riječi pjesme...You may say im a dreamer, but im not the only one, I hope someday you'll join us and the world will be as one. Bježim u daleke krajeve, opet se vraćam, čas uživam u činjenici da svijet spava, čas se pitam zašto sama provodim ovakve trenutke? Čega sam dio? Gdje pripadam? U ovu stvarnost ne. Ne među ove sitne duše i prazne, tupe poglede. Kakvi su to ljudi, toliko siromašni duhom, toliko bezbojni, svoj život tek tako guraju, prema šabloni. I onda ti nameću ideju kako i ti moraš tako. Jer svi ti životi na instangramu i facebooku su tako skladni, svi su markirani, ajfonirani, situirani,obrazovani, teambuildani, istrenirani, svi briju na neku zdravu prehranu, svi briju na neki moral pa misle da mijenjaju svijet ako su share-ali sliku gladnih u africi. Muka mi je otići van pa vidjeti trinaestogodišnjakinje sa nadrkanim sisama i neprirodno crnim obrvama. Kamo to vodi? Sve se okreće oko toga da svi žele biti prihvaćeni, bez obzira na cijenu koju plaćaju za to. Ne želim takvu teoriju života,nikad mi to uklapanje nije išlo, nikad nisam htjela na takav način biti po njihovim kriterijima normalan član zajednice, normalna teenagerica. Nemam volje za to i baš me briga. Još uvijek vjerujem u duge šetnje, iskrene osmjehe, pristojnost i poštovanje bližnjega. Još uvijek se znam zabaviti u trenirci sa društvom uz dobar film i pizzu. Najbliži prijatelji su mi poput obitelji, znam da me nikad ne osuđuju, pa čak ni ovu moju neshvatljivu stranu. Koliko god zvučalo patetično, oni me prihvaćaju takvu kakva jesam, to je zbilja tako, jer uz njih mi tako nije važno kako sam odjevena, dali sam stavila šminku, kad sam zadnji puta počupala obrve, te sve tako površne stvari se zanemaruju.
A mi, ostajemo tu, naš smijeh, razgovori, naše pjesme i šale su tu, zajedno stvaramo uspomene koje ćemo uvijek imati, koje će nas uvijek hraniti, te imamo jedni druge, imamo na čijem ramenu pustiti suzu kad zagusti i imamo s kime proslaviti peticu, jednako kao i jedinicu.
Pjesma završava, vraćam se natrag, u ovaj trenutak, zadovoljna sa sobom. Znam gdje pripadam, među one koji su bogati onime što se nikakvim novcem ne može kupiti. Maštam i razmišljam uglavnom previše, al ne mogu si pomoći, takva sam. Često me zna uhvatiti strah, što ako nisam dovoljno dobra, što ako ne budem mogla nešto učiniti, istjerati do kraja? Pa što onda, iz života se ionako nitko nije živ izvukao, pa neću ni ja. Ipak, vjerujem u sebe i svoju snagu,hrabro idem naprijed i nakon svake pogreške i pada se nastavljam truditi. Prihvaćam sebe, volim tu svoju čudnu stranu. Koliko god mi pitanja postavi, na svako se potrudi naći odgovor, dok cigareta lagano gori, a dim se gubi, jednako kao i taj trenutak, u nepovrat.